Dana 3.10.2015. godine prestalo je da kuca plemenito srce pukovnika ruske armije Milovana Kovačevića.
Rođen je u selu Gradac u Lješanskoj nahiji, 5.3.1920. godine, od oca Ilije i majke Gospave rođene Radusinović.
Potiče sa čestitog ognjišta braće Vučetića, Zeka, Sava, Steva i Mića, poznatih i priznatih ljudi, ratnika svoga vremena, u bratstvu, selu i plemenu.
No, kao i mnogi intelektualci starije i mlađe generacije širom Crne Gore, Milovan se opredijelio 1948. godine za veliku, snažnu bratsku Rusiju.
Ni danas poslije toliko godina ova ideja i osjećaj za zaštitnicom Rusijom neće nestati. Ona je u biću, uvijek bila i biće, svakog Crnogorca.
Jedan je od najstarijih članova komunističke partije u Lješanskoj nahiji. Kako piše u njegovoj biografiji od 1939. godine, sa pet svojih drugova – Veselinom Burzanovićem, Antom Bojanićem, Simonom Đurišićem i Blažom Uskoković, i dvojicom od 1940. godine – Velimirom Đurišićem i Savom Kažićem, čije ime nosi Osnovna škola u Barutani. Uz ovaj vrlo kratki osvrt evo riječi iz knjige „Čovjek iz legende”, publiciste Anatolija Belozerceva.
Knjiga čeljabinskog romanopisca i publiciste Anatolija Belozerceva priča o svijetlom životu i hrabroj borbi protiv fašizma jugoslovenskog komuniste i patriote Milovana Ilije Kovačevića. O njegovoj teškoj, a povremeno dramatičnoj sudbini, poslije Drugog svjetskog rata, kada je kao student, oklopnih trupa u Moskvi, bio prinuđen da ostane u Sovjetskoj Rusiji. Ovdje je on našao svoju drugu domovinu. Pravi prijatelj, stvorio jaku i zdravu porodicu. Pedeset godina Milovan Ilijin Kovačević bio je ispitivač novih vrsta teških rezervoara, koje su napravili najbolji konstruktori SSSR-a i svijeta, proizvedenih u čelebinskoj fabrici traktora. Zatim je u toku nekoliko decenija rukovodio ciklusom tehničke pripreme na vojnoj katedri. Predavao je i na drugim katedrama južno-uralskog državnog univerziteta. Sada je on iženjer-pukovnik u penziji, poštovani veteran u Čelebinsku. Često se srijeće sa svojim vršnjacima iz veteranskog pokreta, sa studentima i omladinom grada.
Knjiga je urađena u formi dijaloga autora sa tim nevjerovatnim čovjekom i izvanrednim naratorom.
Susret s nekim ljudima ostavlja trag u duši do kraja života. Oni kao sunce mame k sebi, izlučuju svjetlost i dobrotu, svoje dužnosti završavaju neprimjetno i tiho, položaj u društvu ne ističu, a njihove ličnosti su privlačne, originalne i produhovljene. Oni koji ga okružuju hrle prema njemu, sa zadovoljstvom razgovaraju, crpe za sebe ono što im je ekstremno potrebno. Uvijek je vjerovao, prije svega u sebe, u svoj život, budućnost i napredak. Za ove vrijednosti se nesebično borio do kraja života.
Rajko Kažić